Sporazum o Grčkoj: Ciprasov neuspeh
Ono čemu sada prisustvujemo u zemlji Grčkoj prevazilazi svaku argentinsku tv sapunicu. Jedan obrt za drugim: neobjašnjive ostavke, transakcije visokih finansija, osumnjičeni batleri (finansijski), ucene i neplaćeni dugovi; a onda Putin i Obama u pozadini. Ali, iznad svega, jedan Cipras koga je, iskreno, teško razumeti. Ili izvlači Grčku iz evrologora ili se svrstava u poveću grupu onih koje ne umem drugačije da označim nego kao “levica grupe Bilderberg”. To ćemo samo saznati vremenom.
Zaista su iznenađujuće najnovije vesti koje dolaze sa fronta Evropske unije. Posle pobedonosnog referenduma Cipras je sagnuo glavu. Podlegao je zahtevima Evrope: faktički je stavio potpis za nove dugove putem kojih će, u ne tako dalekoj budućnosti, evrokratsko-bankarski sistem moći iznova, sa istom snagom, da ucenjuje Grčku.
A onda vesti koje neprekidno sustižu jedna drugu: “Poslednja vest: Grčka, Međunarodni monetarni fond traži tehničku vladu u Atini da vodi pregovore”. To se zove finansijski državni udar. Međunarodni bankarski sistem sada smatra nelegitimnom demokratski izabranu vladu, pa u ime “reformi” (u stvarnosti da bi sačuvao samog sebe) namerava da je zameni “tehničkom vladom” koju čine njihovi ljudi. Istorija uči ali nema učenike, govorio je Gramši. A tako i jeste! Očekujmo skori dolazak tehnokrata i čarobnjaka ekonomije (današnje teologije društvene nejednakosti i porobljavanja naroda), dežurnih Montisa (ironična aluzija na Marija Montija, biv. Predsednika italijanske vlade, prim.prev), Fornerakisa (aluzija na Elzu Fornero, biv. ministarku rada i soc. politike u vladi Montija, prim.prev) da izvršavaju naređenja Trojke, popuno omalovažavajući volju naroda.
Ko ima još uvek hrabrosti da o Evropskoj uniji govori kao o vladavini demokratije? Ko još može u Evropskoj uniji da vidi ostvarenje ideje Evrope iz uspomene na Kanta? Evropska unija ostvaruje, u ekonomskom obliku, nemački deliriozni san iz prve polovine dvadesetog veka.
Lično, još uvek mi treba da shvaim da li je Cipras jedan Marksov sledbenik ili još jedan lik kome priliči Šekspirovo “mnogo buke ni oko šta”. Već je naokolo dosta levičarskih klovnova iz Bilderberg grupe. Ponovo postaje na neki način aktuelno ono što sam pre neki mesec pisao pre grčkog referenduma: Cipras, levica koja je za evro; levica koja je uz kapital, je sa gazdama; levica koja je izdala Marksa i radništvo. Sa ovakvom levicom više i nema potrebe za desnicom. To je levica koja želi da ukine mere štednje zadržavajući evro: što znači ukinuti posledicu ne dirajući uzrok, a to je nemoguće “zbog protivurečnosti koja to ne dozvoljava”
Sve bi to bilo smešno da nije za plakanje. To je jedna istorijska tragedija epohalnog značaja. Slika kojoj bi u kolektivnoj svesti najviše odgovarala ideja o levici (sa Ciprasom na čelu) više nije “Četvrta država” Pelica da Volpeda, nego “Vrisak” Edvarda Munka: gde je još uvek, lice izobličeno od bola ovekovečeno u činu vriska koji se prolama, lice Antonija Gramšija, još jednom ubijenog posle fašističkog zatvora, od strano onih istih političkih snaga koje su izdale njegovu poruku i obeščastile uspomenu na njega.
Sudeći po onome što je učinio u poslednjim satima, šta gospodin Cipras ima sa Marksom i Gramšijem? Očigleno ništa. Cipras je prisustvovao finansijskom genocidu svog naroda koji je prouzrokovao evro i suluda politika finans-nacizma surovih mera štednje: a on sam je Grk. A ipak želi da zadrži evro: ne prođe dan a da on ne uverava finansijske elite o sovojoj nameri da ne dira evro. I na taj način pruža sjajan dokaz – ako za tim sada uopšte ima potrebe – činjenice da su Marks i Gramši za današnju “Ciprasovu levicu”, prodatu kapitalu, kao Isus i beseda na gori, a oni su uz bankara Marčinkusa (nadbiskup Pol Marčinkus, kontraverzni Vatikanski bankar, prim.prev). Jedini način za Ciprasa da se iskupi je – nema sumnje – da odbaci evrokratski kavez i da svoj narod izvede iz pustinje koja se zove Evropska unija. Nažalost , sve je teže pomisliti da se ide u tom pravcu.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
14.07.2015.
………….
Evromani kažu: “potrebno je više Evrope”
A onda, ima i “evromana”. To su oni koji ne mogu da žive bez evra, Evropske unije i Centralne banke. U današnjem scenariju finansijskog genocida i bankarske zelenašokratije, evromani nastavlaju da ponavljaju mantru: “potrebno je više Evrope” što je isto kao ono “hoću još”, tipično za zavisnike od droge. Ako jeste zlo – teško je to poreći – Evropa evra i banaka (to jest jedina Evropa koja danas postoji), reći “potrebno je više Evrope” je u stvari isto kao reći, suočen sa tragedijom droge, “potrebno je još droge”.
Pojam “evromani” dugujem jednom pravom prijatelju, hrabrom novinaru Alesandru Montanariju. Raspravljati sa evromanima je nemoguće: ne toliko rukovodeći se školskom izrekom po kojoj ”contra negantem principia non est disputandum” (“ne može se raspravljati sa onim koji negira princip”- prim.prev.), koliko više zbog činjenice da zbog svoje zavisnosti oni nisu u stanju da zamisle svet bez evra i Centralne banke. Tome sledi paradoks koji je svima očigledan: tragedije koje evromani najavljuju kao neizbežne ukoliko se izađe iz evra (beda, osiromašenje, sukobi, nasilja itd.) se upravo ostvaruju u okviru evrokratskog sistema. Grčka je primer za to, jedan vrlo tragičan primer.
Takva kakva je, Evropa postoji jedino kao porobljavanje naroda i kao diktatura finansija: a to je u okviru jednog izopačenog sistema u kome odluke ne donose parlamenti i suvereni narodi nego bankari i finansije, u jednoj sramnoj oligarhiji koja ne misli nego samo računa, na štetu planete i naroda. Kantov san je zamenjen noćnom morom evrokratije: misliti da se može dosegnuti prvo bez da se izađe iz drugog predstavlja veliku grešku, na žalost naširoko vladajuću u današnjoj kulturnoj i političkoj panorami.
Da bi se namenulo ropstvo, savremeni sistem – pisao je pesnik Ezra Pound – koristi dug: dužnik završava kao sluga poverioca, u skladu sa jednom čisto ekonomsko-finansijskom vezom ropstva. Zelenaštvo “vređa božansku dobrotu” , piše Dante u Komediji (“Pakao”. XI, vv. 95-96). A Grčka se buni protiv zelenaštva finansijskog kapitala. Protiv zelenaštva su bili Dante i Aristotel, Tomazo i Marks, Platon i Pound. A mi moramo da prihvatimo zelenaštvo jer “to od nas traži Evropa” i to želi gospođa Merkel.
Vraćajući se na metaforu droge i na evromane, radi se o tome da treba ukloniti drogu (ne pojačavajući dozu sa “potrebno je više Evrope”!), u nešem slučaju izaći iz ludog evrokratskog projekta, vratiti se nacionalnom demokratskom suverenitetu (Ciprasova Grčka tamo stiže?) i odatle se zalagati za alternativne oblike zajednica, uvek zasnovanih na uzajamnom priznavanju jednakih i slobodnih. Istinski ostvarena Evropa bila bi ona u kojoj bi Grčka i Nemačka međusobno bile slobodni i jednaki subjekti, a ne kako se danas dešava, kao jedan sluga (Grčka) i jedan gospodar (Nemačka), u skladu sa jednom asimetrijom zasnovanom na ekonomskim vezama.
Prava Evropa – čija je ova današnja, izopačena negacija – je jedna pluralistička Evropa slobodnih i suverenih naroda, sa njihovim jezicima i njihovim tradicijama, u kojoj su narodi ti koji odlučuju a ne ekonomija, ljudi od krvi i mesa a ne “osetno preosetljivi” entiteti –rekao bi Mrks – tržišta i finansija.
Evro, uostalom, nije bio “greška”: bio je završetak jednog fatalnog procesa depolitizacije ekonomije započetog 1989. Kao što sam pokušao da objasnim u mojoj knjizi “Budućnost je naša” (Bompiani, 2014), evro i Evropska unija su u stvari ostvarenje “apsolutnog kapitalizma” u kom su suvereni jedino tržište i one strkture “pune teoloških hirova” (Marks) kao što je Centralna banka, koje niko nije demokratski izabrao a koje, ništa manje, odlučuju o životu naroda.
Zbog toga borba protiv kapitala i za odbranu rada i svih naroda danas treba da bude, pre svaga, borba protiv evra i finansijske diktature, smerno nazvane “Evropska unija”. Evrokratskim državnim udarom uspostavljen je pravi pravcati finansijske carizam pred čijom silom su nadležnosti demokratski izabranih vlada prenete na instance lišene reprezentativnosti, koje nisu podvrgnute bilo kakvoj kontroli naroda. Uspostavljen je apsolutni suverenitet finansijskih tržišta i došlo je do pravog udaljavanja oligarhije od demokratije. Vreme je da se detoksikujemo pre nego što neumitno dođe “overdose”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.07.2015.
………….
Referendum protiv mera štednje: Grčka, bauk koji kruži Evropom
Dalje osavremenjujući Marksov “Manifest”: sve sile stare Evrope su se ujedinile u svetu hajku protiv ovog novog bauka, ne manje omraženog od onog komunističkog na koji je u svoje vreme ukazao Marks: Merkel i Renci, Šulc i Junker. Koja ozbiljna rivalska partija nije bila ućutkivana kao populistička i antievropska od strane svojih protivnika na vlasti? I dalje prafrazirajući Marksov “Manifest” i u današnjem vremenu (ovaj članak nema u suštini za cilj ništa drugo nego da iznova preuzme, red po red, predgovor Marksovog “Manifesta”, osavremenjujući ga): koja opoziciona stranka nije upućivala sramne optužbe za populizam koliko na račun najnaprednijih ljudi iz opozicije, toliko i prema njenim reakcionarnim protivnicima?
Iz ove činjeice proizilaze dve vrste zaključaka.
1) Čvrst i odlučan otpor evropskom sistemu prevlasti depolitizovane ekonomije i Centralne banke je već prepoznat kao snaga od strane svih evropskih sila. To je dokaz onoga što je još Spinoza govorio u “Teološko-političkoj raspravi”: ugnjetavanje i porobljavanje mogu se vršiti samo do određenog stepena; kada se on pređe, narodi reaguju, osećajući da se gazi nihov ponos i dostojanstvo. I to se događa u Grčkoj: Grci su nas učili demokatiji još pre dve hiljade godina. I sada nas ponovo njoj uče.
2) Ciprasova Grčka je sa referendumom jasno pokazala da je spremna da reaguje. Referendum je san, jedan od “signa prognostica” (predznaka): budućnost je otvorena, valja videti šta konkretno sledi posle referenduma. Za sada konstatujmo da se dogodio snažan i jasan signal: počinje da se opaža otpor jasno povezan sa Evropskom unijom kao takvom. Fraze kao što su “to nam traži Evropa” i “potrebno je više Evrope” služe onome što odista jesu: instrumenti za oslobađanje od odgovornosti koji se koriste da opravdaju svakodnevno jačanje rastućeg neoliberalnog poretka sa apsolutnom prevlašću suverenog tržišta.
Sada je vreme da partije koje su opozicija neoliberalnom režimu Evrope otvoreno iskažu, u lice celom svetu, njihovo viđenje, njihove ciljeve, njihova stremljenja i da priči o bauku populizma suprotstave jedan manifest same partije, jednu programsku platformu – izgleda da je to Cipras dobro naučio – u kojoj su prepletena dva momenta, borba za oslobođenje (Marksova i Gramšijeva borba) i za nacionalni demokratski suverenitet.
Borba protiv neoliberalnog sistema ne može da ne pođe, danas, od nacionalne demokratske suverenosti, protiv liberal-finansijske internacionale transnacionalnog tržišta koja nadilazi politiku, od demokratije i suverenih odluka naroda. Ono što se dogodilo u Grčkoj može predstavljati polazna tačka jednog epohalnog zaokreta. Valja videti kakav će razvoj događaja za njim uslediti. Budućnost je otvorena. Dogma o nepromenljivosti evra i Evropske unije počinje da škripi. Evropska civilizacija je rođena u Grčkoj: i izgleda da se iz Grčke može ponovo pojaviti.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
06.07.2015.
………….
Ciprasova Grčka na račvanju
Događaji u Grčkoj i predlog o referendumu nam pokazuje da se evrokratski sistem ruši. Naravno, čine sve da spreče izlazak Grčke iz Evrozone: ne toliko iz ekonomskih razloga (jer Grčka je u suštini sitnica u odnosu na druge ekonomski mnogo važnije zemlje), koliko pre iz simboličkih razloga. Ako bi Grčka izašla, predstavljala bi primer za druge narode bespomoćne Evrope. Šta više, bio bi to dokaz da je retorika o neopozivosti evra i Evropske unije samo ideologija koja proglašava nepromenjivost postojećeg sa jedinim ciljem da ga takvim učini.
Prema tome, Grčka bi mogla da bude prva zemlja koja bi napustila jedinu valutu. Ako dobro razmislimo bila bi to očigledna protivurečnost, iz dva razloga: a) zamislite jednu Evropu……. bez Grčke? To jest bez svoje kolevke, bez civilizacije iz koje je Evropa istorijski potekla! B)demokratija je rođena u Grčkoj, pre više od dve hiljade godina a sada umire u Grčkoj, kao posledica saučesništva diktature tržišta i Trojke, ali i novog ekonomskog rata koji je Nemačka – ovoga puta sa evrom a ne više sa tenkovima – objavila polovini Evrope.
Valja podsetiti na ono što je već samo po sebi dobro poznato (kod Voltera, trebalo bi ponavljati sve dok se ne shvati): Evropska unija označava privremenu pobedu neoliberalizma i vladajućih uklasnoj borbi (danas perobraženoj u uništenje klase, pri čemu potlačeni trpe u tišini), kao što uostalom jasno proizilazi iz onih koje se s pravom mogu smatrati trima glavnim ekonomsko-političkim tendencijama: a) snižavanje duga putem drastičnih privatizacija i stalnog rezanja javne potrošnje; b) borba za konkurentnost u odnosu na inostranstvo, u globalističkom i tržišnom smislu, sa dodatnim smanjivanjem cene rada i zarada, kako bi se moglo izdržati u konkurenciji sa drugima, zemljama u razvoju; c) neprekidno pribegavanje “finansijskim merama” (Renci je stručnjak u tome) “strukturnim prilagođavanjima” i “reformama”, koje se primenjuju preko leđa stanovništva koje je u agoniji, a uvek u korist “finans-kapitalizma” (Lućano Galino).
Heroj Manolios Glezos popeo se 1941. na Partenon, strgao je zastavu sa svastikom i zamenio je zastavom Grčke. Nedavno je devedesetogodišnji Manolios izašao na demonstracije u Atini da protestvuje protiv birokratskog finans-nacizma: policija ga je izudarala pendrecima i u lice ispalila suzavac. To je pravo lice Evropske unije, koja je u Evropi Kanta i Husserl-a kao što je Hitlerova Nemačka mogla biti kao Nemačka Getea i Šilera. Ko to opravdava je jedna budala, ili još gore, jedan zločinac. Grčka je naša budućnost ako ostanemo u ropstvu evrokratije.
“Razbićemo Grčkoj bubrege”, uzviknuo je svojevremeno Benito Mussolini. Nepredvidljivom i podrugljivom ironijom istorije on to nije mogao da učini: ali je u tome u potpuosti uspelo finansijsko tržište koje se danas smerno zove Evropa. Dobro je s vremena na vreme baciti pogled na Grčku, na “tragedije u etičnom” (Hegel) koja se tamo događaju zahvaljujući Trojki, vojnoj hunti ekonomskog tipa. I dobro je to činiti jer Grčka predstavlja istinu Evrope, budućnost koja čeka, pre li kasnije u zavisnosti od slučaja, nesrećne zemlje koje su potpisale svoju smrtnu presudu ušavši u diktaturu jedinstvene valute i u uniju koja, zaboravi evropske vrednosti, ima kao jedine referentne vrednosti rast profita i “fical compact”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
03.07.2015.